Pitanje: U tvom jučerašnjem predavanju rekao si da što manje mislimo i planiramo da ćemo biti sretniji. Možeš li to objasniti, molim?
Šri Činmoj: Da, juče sam rekao: misli manje i meditiraj više i planiraj manje i deluj više. To je apsolutno neophodno. Vidimo da kulturni ljudi, obrazovani ljudi, razmišljaju na jedan način, a obični ljudi, nekultivisani i nerazvijeni ljudi, razmišljaju na drugačiji način. Ali i mentalno razvijeni i mentalno nerazvijeni neprestano pate od jedne stvari: zbunjenosti. Oni nastavljaju da razmišljaju i razmišljaju i u trenutku kad misle da su stigli do Istine, otkriju da to uopšte nije Istina, već samo nova zbrka. Teškoća je u ovom: kad mislimo na nekoga ili na nešto, stvaramo pozitivnu predstavu za koju smatramo da je apsolutno istinita. Ali sledećeg trenutak pojavi se sumnja i promeni naše mišljenje. A nekoliko minuta kasnije se zapitamo: „Ko sam ja da procenjujem ovu osobu?“ U ovom trenutku misliš da sam ja fini čovek. Narednog trenutka mislićeš da sam loš čovek. I posle toga ćeš misliti nešto treće. Na kraju ćeš videti da nema kraja tvojim pitanjima i da nema rešenja.
Svaki put kad mislimo, mi smo izgubljeni. Ali i svaki put kad meditiramo, mi smo prosvetljeni. Razmišljanje se odvija u umu, ali um još nije oslobođen. Samo je duša prosvetljena. Naš problem je što želimo da se prosvetlimo razmišljajući. Ali sam um je još uvek u zatvoru tame, pometnje i vezanosti, pa kako da očekujemo oslobođenje od uma? Bez obzira koliko da je čovek mentalno razvijen, on je još uvek izuzetno ograničen.
Kad planiramo, vrlo često smo frustrirani zato što ne vidimo istinu od samog početka. Planiramo nešto zato što mislimo da ćemo postići neki cilj ako to uradimo. Ali između planiranja i izvršenja, razne ideje, razni ideali uđu u nas i stvore nam pometnju. Onda se naše planiranje samo neprekidno nastavlja i nastavlja i mi nikad ne uđemo u svet delovanja zato što naši planovi nikad nisu dovršeni ili pouzdani. Postoji duboki jaz između našeg mentalnog nivoa i samog delovanja.
Međutim, ako imamo unutrašnju volju, volju duše, koja nam je došla iz meditacije, onda se delovanje završi i pre nego što smo shvatili o čemu se radi. Tada nema razlike između naše unutrašnje volje i našeg spoljašnjeg delovanja. Ali ako nešto planiramo našom običnom voljom, našim običnim umom, dok ne sprovedemo plan može proći pet godina, ili možda od toga na kraju ne bude ništa. Kad uđemo u potpuno tamnu, mračnu, neosvetljenu prostoriju delovanja pomoću našeg mentalnog plana, to je kao da držimo sveću. Ali kad uđemo u prostoriju sa svetlošću duše, prostorija se preplavi prosvetljenjem.
Um je zatvorska ćelija misli, ideja i navika, dok je duša slobodna ptica. Ona je prihvatila kavez kao neko sklonište, ali u bilo kom trenutku ptica može odleteti. Pa iako ptica ostaje unutar tela, kad se molimo i meditiramo ona neprestano donosi poruku Beskonačnosti. U svetu duše delovanje spontano prati ostvarenje. Ali u običnom životu, mišljanje je ostvarenje i moć mišljenja jedne osobe protivreči moći mišljenja druge osobe. Snaga volje, međutim, ne može protivrečiti drugoj snazi volje, zato što snaga volje dolazi direktno od duše. Snaga volje je preplavljena beskonačnim Mirom, Svetlošću i Blaženstvom i ona uvek donosi jedinstvo. U moći razmišljanja, međutim, nema jedinstva. U mentalnom svetu moja snaga razmišljanja neće biti ista kao vaša i vaša snaga razmišljanja neće biti ista kao moja. Uvek ćemo biti u pometnji i sukobljavati se. Ali kad ja koristim svoju snagu volje, odmah ćete osetiti svoje jedinstvo sa mojom snagom volje, zato što je ona došla direktno iz duše, a u svetu duše mi smo svi jedno.
Iz knjige Šri Činmoja "Talasi plamenova" deo 2.
novo na sajtu
Stvar vere
Božija zaštita je pouzdana
Imaju li čuda vrednost
kako kontrolisati misli
Razmišljanje, planiranje i sreća