Šri Ramakrišna (1836 - 1886) je bio zastupnik Bhakti Joge, staze ljubavi i posvećenosti Bogu. Njegov život je bio ispunjen pobožnom težnjom - težnjom za Bogom, sa jednom čistom dečjom spontanošću povezanom sa očinskim učešćem u životu svojih učenika. Šri Ramakrišna je ostvario Boga najpre na hinduističkom putu; tada je stupio i na put hrišćanstva i na put islama kako bi istinu spoznao i sa tih strana. Šri Ramakrišna je imao veliko poštovanje prema svakom putu ka Bogu i uvek je nastojao da naglasi ono zajedničko, ono ujedinjujuće. Veliku raspravu učenjaka njegovog vremena, da li Bog ima oblik ili ne, izmirivao je uvek svojim viđenjem da Bog istovremeno ima oblik i bezobličan je.
Šri Ramakrišna je na Zapadu postao poznat pre svega zahvaljujući svom učeniku Svami Vivekanada koji je 1893. uzeo učešća sa velikim uspehom na prvom svetskom kongresu svih religija u Čikagu. Vivekananda je bio prvi veliki predstavnik indijske duhovnosti koji je došao na Zapad. On je doneo jedan pokret čiji se kraj ne da sagledati.
Šri Ramakrišna o svom putu:
♦ Spasenje nije moguće za čoveka sve dok on ima želja, sve dok čezne za zemaljskim stvarima.
♦ Ako želiš da ostvariš Boga, tada najpre pročisti um. Bog se spušta u čisto srce.
♦ Moramo neumorno žudeti za Bogom. Bog će bez sumnje uslišiti našu molitvu, ako neumorno žudimo za njim.
♦ Neumornost je sva tajna. Bez obzira kojom stazom idemo, da li smo hinduisti, muslimani, hrišćani, šakti, vaišnave ili bramani, najvažnija je neumornost. Bog je naš unutrašnji vođa. Svejedno je da li idemo pogrešnim putem - treba samo da budemo neumorni za njim. Tada će nas on sam dovesti na pravi put.
♦ Čežnja je kao rumenilo jutarnjeg neba: nakon jutarnjeg rumenila sledi sunce. Nakon čežnje za Bogom sledi viđenje Boga.
♦ Bog obitava u nama. Kada to znamo, najradije bismo napustili sve i molili se Njemu sa čežnjivim srcem.
♦ Čovek mora da radi. Samo tada može da vidi Boga. Ne možemo razviti nikakvu ljubav prema Bogu ili postići da vidimo Boga, ako ne radimo. Rad znači meditaciju, molitvu i slično.
♦ Pomoću nesebičnog rada raste u srcu ljubav prema Bogu. Tada ćemo ga tokom vremena ostvariti, zahvaljujući Njegovoj milosti. Bog može da se vidi, sa njim se može razgovarati kao što ja razgovaram sa vama.
♦ Čemu koriste hodočasnička putovanja kada ljubav prema Bogu može biti postignuta ovde gde jesmo? Hodočašća su beskorisna, ako nas ne osposobe da postignemo ljubav prema Bogu. Ljubav prema Bogu je nešto esencijalno i neophodno.
♦ Vera i predanost. Bog se lako realizuje kroz predanost. Dostižemo ga u ekstazi ljubavi.
♦ Bog se ne može ostvariti kroz naučne diskusije. Potrebna je vera i ljubav. Kad čovek ima veru u Boga, tada ne treba više da se boji, čak i ako je počinio najgore grehe.
♦ Ko danonoćno ponavlja: “Ja sam grešnik, ja sam grešnik”, stvarno će postati grešnik. Zašto je potrebno da razgovaramo o gresima i paklu i o takvim stvarima? Ako čovek ponavlja ime Božje, njegovo telo, njegov razum i sve drugo postače čisti; ko stalno misli na Boga, može upoznati njegovu pravu prirodu.
♦ Da bi se doostigao Bog neophodni su neki povoljni uslovi: društvo svetih ljudi, mogućnost razlikovanja i blagoslov jednog pravog učitelja.
♦ Postoji jedan znak savršenog znanja. Čovek postaje čutljiv ćim to postigne.
♦ Nije dobro imati osećaj: moja je religija ispravna, a druge su pogrešne. Ispravan stav je ovaj: moja je religija ispravna, ali ja ne znam dali su druge religije ispravne ili pogrešne.
Šri Ramakrišna o ulozi učitelja:
♦ Postoji samo jedan Guru: Sat - Chit - Ananda (Postojanje - Svesnost - Blaženstvo). Samo on je ućitelj. Možemo dobiti milione ljudskih Gurua. Svi hoće da budu učitelji, ali ko mari za to postane ućenik?
♦ Niko pod suncem nije moj učenik - naprotiv: ja sam učenik svih ...
♦ Pre svega, teško je učiti drugoga. Čovek može da podućava jedino ako mu se Bog otkrije i da mu nalog.
♦ Ljudi koji su sami neznalice a počnu da podučavaju druge su kao slepac koji vodi slepca. Umesto da čine dobro, stvaraju nedaće. Nakon što smo ostvarili Boga, stičemo unutrašnje viđenje. Samo tada možemo dijagnostikovati duhovnu bolest nekog čoveka i podučavati ga.
♦ Svet je polje delatnosti. Znanje stičemo kroz delovanje. Guru uči učenika da neka dela čini, a druga da ostavi. Zato uči ućenike da delaju bez žudnje za rezultatom. Nečistoća uma će biti uklonjena izvršavanjem obaveze.
♦ Ako se na tebe spusti milost Gurua, ne može biti više straha. On će ti dati do znanja šta si, šta je tvoja stvarna priroda. Čim učenik uvežba malo duhovne discipline, Guru mu objasni sve. Tada učenik sam razume šta je stvarno, a šta nestvarno.
♦ Svi čvorovi neznanja bivaju razvezani u jednom trenutku zahvaljujući milosti Gurua.
♦ Jedino je Sat-Chit-Ananda Guru. Ako neki čovek u obliku Gurua može da u tebi probudi duhovnu svest, tada možeš biti siguran da je Bog Apsolutni uzeo taj ljudski oblik radi tebe. Guru je kao neki pratilac koji te vodi za ruku. Nakon što smo ostvarili Boga, ne možemo više razlikovati učenika od Gurua. Odnos između njih dvoje ostaje postaojan samo dok učenik ne vidi Boga.
♦ Moramo imati poverenja u reči Gurua. Guru nije ništa drugo do Sat-Chit-Ananda. Guru je sam Bog. Potrebno je samo da poput deteta verujemo njegovim rećčima, da bismo ostvarili Boga. Boga ne možemo ostvariti licemernim, proračunatim ili argumentovanim razumom. Potrebne su vera i iskrenost.
novo na sajtu
Stvar vere
Božija zaštita je pouzdana
Imaju li čuda vrednost
kako kontrolisati misli
Razmišljanje, planiranje i sreća