Postoje dve vrste osećanja - božanska i nebožanska. Osećanja sama po sebi nisu loša, ali kad ih zloupotrebljavamo, onda su to nebožanska osećanja. Kad se pravilno upotrebe, to su božanska osećanja i apsolutno su neophodna. Nebožanska osećanja su ograničena na fizičko telo, vital i mračni um. Ova vrsta osećanja su rezultat neispunjenih, nezadovoljenih i nezadovoljnih želja. Ona neprestano pokušavaju da poseduju bilo neki predmet i pojedinca, bilo ceo svet. Ona nas vežu i ograničavaju i na kraju iscrpljuju našu fizičku, vitalnu i mentalnu energiju. Ova posesivna osećanja nas teraju da razmišljamo o svemu u terminima 'ja, meni, moje' .
Kad upotrebljavamo ljudska osećanja, ona pokušavaju sve da unište. Postepeno, osećanja postaju ograničena samo na vlastito telo, a potom na samo neki određeni deo našeg tela. Nebožanska osećanja negiraju i negiraju. Osećanja u fizičkom i vitalnom delu našeg bića, koji su nečisti, prirodno će pokušati da unište naše božansko vlasništvo i božanske osobine. Sa negativnim osećanjima, povećavamo svoju agresivnu svest.
Osećanja koja nas sputavaju samo na našu sopstvenu ograničenu fizičku svest moraju biti izbačena. Prvo moramo pokušati da do kraja prosvetlimo i preobrazimo i želje i osećanja, umesto da ih kontrolišemo i disciplinujemo. Kad smo pod zaštitom božanskih osećanja, moći ćemo da prosvetlimo i preobrazimo ljudska osećanja koja žele da prisvoje svet, a nas da vežu.
Emocije su u svom izvoru apsolutno čiste. Božanske emocije šire našu svest i uvek su dobrodošle. Kad dolaze iz duše, one nam kažu: „Dolazimo od Boga, koji je Beskonačnost, Večnost i Besmrtnost“. Ova vrsta emocionalnog uzbuđenja nam pomaže da uđemo u naše najviše i nadublje. Božanske emocije su izraz unutrašnje težnje. One nas uzdižu na unutrašnje nebo. Zbog njih osećamo da smo svi hrabri božanski vojnici.
Kad nam je važna unutrašnja sloboda, kad osećamo da smo sveprožimajući, kad osećamo da je čovečanstvo sastavni deo naše svesti, to znači da imamo božanska osećanja. Kad se nešto loše dešava u svetu, to utiče na nas jer uistinu osećamo svoje postojanje u srcu čovečanstva. Ako hoćemo da preobrazimo svoja niža osećanja, onda moramo početi da hranimo svoja božanska osećanja. Mi možemo svesno nahraniti svoja božanska osećanja ako osećamo da je svaki pojedinac Božije dete i otelotvorenje nade čovečanstva. Onda ćemo imati unutrašnji impuls da ispunimo božansko u čovečanstvu.
Najznačajniji izraz božanskih osećanja je duhovna nevezanost. Nevezanost se mora posmatrati u ispravnom svetlu. Ako znamo pravo mesto odgovornosti, onda automatski znamo smisao nevezanosti. Ko je odgovoran? Ne vi ili ja, ne ljudska osoba ili spoljašnje telo, već božansko u nama. Ako možemo ponuditi svoje odgovornosti iskreno, istinski i posvećeno Svevišnjem u nama, onda će automatski istinska nevezanost ući u nas.
Prava nevezanost nam ne dolazi kad razmišljamo: „O, ja mu ne pripadam, on ne pripada meni. On pripada nekom drugom, nećemo imati nikakve veze“. Prava duhovna nevezanost dolazi samo kad osećamo da smo dali Svevišnjem to što imamo i što jesmo. Imamo prijatelje, decu, rođake. Postojimo sa telom, vitalom, umom, srcem i dušom. Ako možemo položiti to što imamo i što jesmo pred Stopala Svevišnjeg i iskreno osećati da je On odgovoran i da je On taj koji mora da brine i koji će brinuti umesto nas, tek onda ćemo se naučiti nevezanosti. Samo negiranjem i odvajanjem sebe od svesti drugih ne možemo postići nevezanost. Nevezanost se može postići samo kad osećamo da je Božansko u nama potpuno odgovorno za nas i za druge.
Kad jednom postignemo ovu unutrašnju nevezanost, naša iskrena težnja će nam reći koliko daleko da idemo i gde da se zaustavimo u svojim emocionalnim vezama sa drugima. Svevišnji neprestano govori kroz našu iskrenu težnju. Težnja nam mora reći gde je granica nevezanosti. Kad imamo dete, moramo se pobrinuti za njega. Moramo ga podići, obezbediti mu sve neophodne stvari i osećati da božansko deluje u nama i kroz nas da bi mu pomoglo na svaki mogući način, da bi mu dalo svaku moguću priliku. Ali nećemo pokušati da ga vežemo za sebe. Čak i kad je mlado i kad izrasta u mladića nećemo pokušati da se mešamo u njegov lični život. Dozvolićemo mu da uđe u životna iskustva na njegov vlastiti način. Kad se detinjstvo okonča, ono treba da ostvari sopstveni kontakt sa Božanskim i vodi svoj vlastiti život.
U unutrašnjem životu nije uopšte teško biti nevezan za svoju okolinu. Kad jednom razdvojimo svoje postojanje od neznanja, videćemo da ne postoji ništa više od čega bismo se odvajali. Cela Božija tvorevina će za nas biti iskustvo mudrosti i svetlosti. Stvarna nevezanost, onaj teži deo nevezanosti, je nevezanost za neznanje, a ne nevezanost za određene osobe ili stvari.
Čista osećanja šire našu svest, slade naše postojanje i ispunjavaju ne samo naš život već i život onih oko nas. Moramo poklanjati svu pažnju božanskim osećanjima unutar nas, koja su sveprožimajuća. Ako posvetimo svu pažnju samo božanskim osećanjima, videćemo da se neprosvetljena, nečista, prizemna osećanja automatski preobražavaju. Ona će biti bačena u more božanskih osećanja, gde je sve pročišćeno.
Izvor: Šri Činmoj, “Čistota, mlađa sestra božanstvenosti”